O miševima i ljudima
U mišjoj rupi žive miševi. I većina ljudi. To zaključite kad se sjetite činjenice da su putnici u tramvaju nijemo promatrali kako tri maloljetnika iz čista mira ubijaju četvrtog. Ne učinivši ništa da ih spriječe, putnici su stali na stranu ubojica i tako postali njihovi saučesnici. Postali miševi. Ne znaju da i kad sjediš skrštenih ruku, ostavljaš tragove. Ostavljaš otiske.
Čisto sumnjam da su miševi, napose oni iz tramvaja, u srijedu bili na mirnim demonstracijama (čuj demonstracije, pa mirne). I nije me briga za njih. Sama činjenica da se oko pet hiljada ljudi sabralo na jednom mjestu reći vlasti da je - miš, raduje. A vlast koja preventivno sjedi skrštenih ruku dok joj benzinom polijevaju i pale građane, u tramvajima ih ubijaju, ništa je drugo do - miš. Saučesnik u ubojstvima poput onih putnika u tramvaju.
I ne čudi. Njihova djeca, naime, ne idu u školu tramvajima, trolejbusima i autobusima, no službenim automobilima svojih očeva, a naših ministara. Stoga nećete, i neka ostane tako, pročitati kako je neko ministarsko dijete fasovalo batine u tramvaju.
Napokon, život posmatran iz kabineta premijera Sarajevskog kantona Samira Silajdžića totalno je različit od onog koji se odvija u sokacima i vozilima gradskog saobraćajnog preduzeća. Njemu je život nas običnih putnika kroz život i tramvaje predstavljen tabelama u boji, brojkama i stavkama u budžetu. I ako bi se, kojim slučajem i iz puke radoznalosti odlučio tramvajem vucarati po svojoj nahiji, premijer bi, kao svako vaspitano čeljade, ušavši u prometalo, rekao: Dobar dan, statistiko, dobar dan, sugrađani! Naravski, niko ili rijetki bi mu odgovorili. Mislili bi putnici, došao sugrađanin da prosi, pa priprema teren. Toliko je vlast otuđena od baze i izbornog tijela.
Ali pustimo, nakratko, premijera na miru i vratimo se izbornoj bazi. Ona je, makar i zbog krvavih sarajevskih događaja, a zabrinuta za slučaj da se premijer ipak odluči na vožnju tramvajem, odlučila protestovati. Jajima, krompirom i sličnim zerzevatima podsjetila je vlast da i nije baš tako bezopasno živjeti u Sarajevu. A budući je to tačno i budući je vlast miš, došli su zatražiti njihove ostavke. I na tome im svaka čast.
No, onog trenutka kad su se, nadam se u nedostaku voća i povrća, latili kamenja, ne preostaje ništa drugo no da čovjek zažali da su tim papanskim činom upropastili onako fini hepenig. I učinili da vlast i miševi pričaju o huliganima koji su došli protestovati protiv huligana. Sad, ako je vlast očekivala da će demonstranti protestovati samo parolama, bila je u krivu. I premijer u kabinetu zna da mu protestanti nisu došli aplaudirati. I da ako hoće slušati aplauz, mora platiti statiste.
Nakon demonstracija, najmanje bi dvije stvari trebalo da nas, recimo, zabrinu. Prva: ministar unutrašnjih poslova je najavio da će policija, ponovili se ono što smo gledali u srijedu, "biti mnogo žešća". Čitaj, pendrecima će po demonstrantima. Neka! Tako i treba! Napokon, demonstracije bez pendreka i šmrkova i nisu demonstracije. Tek hepening.
Osim toga, preko leđa demonstranata i naroda uopšte tukle su i teže minobacačke baterije od pendreka. I pendrek u ruci organa isto je što i kamen u ruci demonstranta - demokratski način općenja vlasti s narodom i obrnuto. Ili ja, možda, moram u rječniku stranih riječi vidjeti šta demokratija zapravo znači.
Drugo: ministar je demonstrantima i javnosti poručio kako njemu imamo zahvaliti da borci (demobilisani, ratni vojni invalidi i porodice poginulih!?) nisu izašli demonstrirati protiv demonstranata. Biva, pod njegovom su paskom i šefovi boračkih organizacija.
On kad kaže "puc", oni bi, je li, išli po turu isprašiti svoju djecu koja se bez njihovog znanja usudila vlastima reći da se počne miješati u svoj posao. Ne sumnjam, bilo bi tako! Gladni vazda gledaju kroz prste ruci koja ih hrani. Ali premijeru, jazuk je od onako hrabrih boraca praviti miševe.
Helem, nakon premijerovih izjava, dođe mi da i ja bacim kamen na zgradu Kantona. Ali neću. Znam, ne možeš svakoj budali dati vlast. Zato postoje izbori. Napokon, sarajevskim se tramvajima pronijela vijest kako se premijer Kantona sprema posjetiti ozlijeđene policajce. Nemojte, premijeru! To bi ih dotuklo.